— Pažnja! U zaklon! — javi NGTBX. Oni isključe „teremtak”. S njim i „aldolichom” PWGDRK se skloni uz rub blatnog puta; NGTRX također stane u stranu da ne bude odviše uočljiv.
Trenuci napetog iščekivanja.
Netko se približava. U prvi tren činilo se da je to razuman dvonožac jer se kretao uspravno. Neobično dvonožno biće razaznavalo se sve jasnije, ali nije hodalo ravno nego po nekoj složenoj iskrivljenoj putanji od jednog ruba ljepljivog puta do drugog. PWGDRK odmah počne bilježiti krivulju, ali shvati da je odviše komplicirana. Iznenada stvorenje posrnu. Začu se mukli udarac a onda frktanje. Neko vrijeme prilika je puzala — bez sumnje: puzala je! — na sve četiri, a potom se pokazala u svojoj veličini. Mrmljajući i dalje se kretala po sinusoidalnoj putanji i prilazila sve bliže. Povremeno je, dapače, snažno dahtala ili zavijala.
— Bilježi! Bilježi i prevodi! Što čekaš? — ljutito NGTKK zaciči na „telepathikusa”. Napeto je osluškivao zvukove bića što im je prilazilo.
— U ha ha! U ha ha!'amo štap! U ha ha! — čulo se iz mraka. Stražnji EO „telepathikusa” nervozno je podrhtavao, ali i dalje nije pokazivao ništa.
— Zašto toliko krivuda? Da li je daljinski upravljen? — zapita PWGDRK nagnuvši se iznad „aldolicha” na rubu puta.
Biće je sada bilo tik pred njima. Prošlo je već pored natkrivljenog stupa kad sa strane iznenada iskoči NGTRX, priđe”telepathikusu” i uključi ga.
— Dobar večer! — umiljato reče „telepathikus” jezikom dvonošca pri čemu je sjajno modulirao glas, a NGTRX je oprugama uobličio masku i ljubazan osmijeh. To se također ubrajalo u đavolski plan Aldebaranaca; bili su vrlo iskusni u porobljavanju planeta.
— Štooo? E — hik! — odgovori stvorenje njišući se na mjestu. Njegove oči polako su se približavale licu umjetnog dvonošca. NGTRX ni ne trepne.
„Visoki stupanj inteligencije, sad ćemo uspostaviti vezu!”, Pomisli PWGDRK koji se skrivao na rubu puta i uz bok stiskao m „aldolicho”. NGTRX prekopča „telepathikus” na odjel za prevođenje i u svom skrovištu počne razabirati upute za uspostavljanje prvoga taktičkog dodira.
Klimava prilika posve se primakla umjetnom dvonošcu, a iz njenoga komunikativnog otvora začu se:
— Frrranek! Da ti…!
NGTRX se prestraši: zar je u stadiju agresije? Zešto: Zdvojno pritisne na žlijezdu „interglokokoma” na „telepathikusu” i zapita što je rekao došljak.
„Ništa”, oklijevajući signalizira „telepathikus”.
— Kako ništa?! Ta čuo sam ga! — zaciči NGTRX pomoći ultrazvuka.
Istog trenutka stanovnik planete s obje ruke dohvati nakrivljen putokaz, iščupa ga iz tla i udari njime umjetnog dvonošca po glavi. Plastična folija pukne pod snažnim udarcem, a lutka se sruši u crno blato zajedno s NGTRX-om koji izbezumljen i ne začuje prodorni urlik kojim je neprijatelj objavio svoju pobjedu. „Telepathikus”, kojeg je udarac samo okrznuo, odleti daleko uvis, ali se na sreću pri padu dočeka na svoja četiri nogara; padne tik pred PWGDRK-a koji se ukočio od iznenađenja.
— On napada! — zastenja PWGDRK i posljednjom snagom pokuša naciljati iz „aldolicha”.
Hvataljke su mu drhtale dok je pritiskao okidač — bezbroj zujećih strelica poleti u noć da posiju smrt i pustoš. Iznenada začuje kako se žešće zujeći vraćaju i nastoje ući u otvor na „aldolichu”.
Svojim osjetilima za miris ispitujući uvuče zrak i strese se od straha. Shvatio je: stvorenje se okružilo neprobojnii oklopom etilnoga vodikovog oksida! Bio je bespomoćan.
Ticalima koja su gotovo otkazivala poslušnost ponovno pokuša zapucati iz „aldolicha”. No, strelice su zujale u svom spremištu, ali nijedna se nije usudila ni samo vrh pomoliti napolje. Osjećao je, čuo je da se biće uputilo prema njenu. Strašan fijuk ponovno propara zrak, tlo zadrhti a „teremtak” se zabije u blato. PWGDRK svojim hvataljkama zgrabi „telepathikusa” i skoči u gustiš.
— Pasji sinovi! — zagrmi za njim. Zrak prezasićen nagrizajućim otrovom, koji je strašno biće neprestano ispuštalo iz svoga komunikativnog otvora, PWGDRK-u oduzme dah.
Krajnjim naporom on preskoči jarak, stisne se iza grma i oslušne. Nije bio osobito hrabar, ali nikada nije zaboravljao svoje dužnosti. Neizmjerna radoznalost znanstvenika bila je njegova propast. Upravo je na ekranskom otvoru „telepathikusa” pročitao prvu prevedenu rečenicu strašnog bića i objašnjenje: „Dvonožni sisavac muškog spola zahvaćen vjerskim obredom…” kad li ga pogodi strašan udarac u glavu i svemu bijaše kraj.
Oko podneva orači iz Dolnie Wiesi našli su u jarku na rubu šume Franeka Jolasa — mrtvog pijanog. Kad je došao sebi, objasnio je da se prethodnog dana posvadio s Franekom Pajdrakom, rukovodiocem strojarnice u kojoj je radio, da je osim toga „vodio bitku” i s nekim „ljigavim momcima”, taj tren iz šume je dojurio Jozek Guskowiak vičući da na križanju leže neke čudne premlaćene prilike.
Uistinu, na križanju nađoše dvije nemani — jednu iza jarka a drugu ispred rupe u koju je bio utaknut stup putokaza; pored njih ležala je i velika lutka razbijene glave. Nekoliko metara dalje, u žbunju su ubrzo našli i raketu.
Bez mnogo rasprava seljaci se dadoše na posao. Ubrzo se astronauta nije mogao naći ni najmanji trag. Oplatom rakete Jolas je pokrio krov svog svinjca koji je odavno vapio popravkom; od kože „aldolicha” načinjeno je osamnaest pari cipela; „telepathikus”, univerzalni „interplanetarni komunikator”, poslužio je kao hrana za perad, jednako kao i ostaci „teremtaka”. Jedino se ostatke dvojice Aldebaranaca nisu usudili baciti nijednoj životinji — plašeći se da se ne razboli. Oni su zbog toga privezani za kamenje i bačeni u močvaru.
Najdulje su stanovnici Doline Wiesi razmišljali o tome što da urade s „ultrapenetronskim” motorom astromata. Napokon se Jedrek Barciok, koji je upravo pošao u kosidbu, dosjetio da bi se ta posebna iznadprostorna oprema mogla iskoristiti za pečenje osobito dobre rakije. Anka, Jozekova sestra, spretno je zalijepila razbijenu glavu lutke i odnijela je u staretinarnicu u obližnjem gradiću. Tražila je za nju 3000 zlota, ali je poslovođi to bila previsoka cijena pogotovo zato što se pukotina na glavi nije mogla sakriti.
Tako je jedino što je uspjelo otkriti budno oko reportera lista „Echo” — kad je još istog poslijepodneva redakcijskim kolima dojurio da načini reportažu — bilo novo, više nego solidno odijelo umjetnog dvonošca koje sada nosi Jolas. Novinar je, dapače, opipao tkaninu diveći se njenoj izuzeti kvaliteti.
— Poslao mi ga je brat iz Amerike — odgovorio je Jolas kad ga je novinar zapitao odakle mu odijelo.
Zbog svega je reporter u svom članku iste večeri opširnije opisao samo uspješno odvijanje otkupa u selu Dolnie Wies. Dakako — nijednom riječju nije spomenuo neuspjelu invaziju Aldebaranaca na Zemlju.
Kraj