The Moon Moth
Preveo Goran Pavelić
Kuća-brod bila je sagrađena prema najstrožim standardima sirenskog majstorstva, što znači toliko blizu savršenstvu koliko to ljudsko oko može zapaziti. Na daščanom podu od ulaštenog tamnog drveta nisu se vidjeli spojevi, zasuni od platonskih zakovica bili su sjajno ulašteni. Po stilu, brod je bio masivan, širokih greda, čvrst poput same obale, ali ne i nezgrapan ili tromih linija. Prednji dio se propinjao poput labudovih grudi, pramac se visoko uzdizao i savijao prema naprijed držeći željeznu svjetiljku. Vrata su bila istesana iz dasaka šarenog, crnozelenog drveta; prozori bijahu s mnogo okana, ostakljeni kvadratima liskuna, poprskani ružičasto, plavo, svijetlozeleno i ljubičasto. U prednjem dijelu bijahu radni prostori i sobe za robove; u sredini su bile dvije spavaće kabine, salon za večere i salon za boravak iz kojeg se izlazilo na promatračku palubu na krmi.
Takva je bila kuća-brod Edwera Thissella, ali ga vlasništvo nije ispunjavalo ni ponosom ni zadovoljstvom. Kuća-brod se otrcala.
Sagovi su se ofucali; izrezbarene ploče su napukle; željezna svjetiljka uleknula se od rđe. Prije sedamdeset godina, kod preuzimanja broda, prvi vlasnik počastio je graditelja i sam bio počašćen; transakcija (a taj je proces predstavljao nešto više od obične primopredaje) je povećavala ugled obojice. Međutim to je vrijeme davno prošlo; sada kuća-brod nije odisala nikakvim ugledom. Edwer Thissell, nastanjen na Sireni tek tri mjeseca uočavao je taj nedostatak, ali nije mogao učiniti ništa u vezi s time: ta kuća-brod bila je najbolje što je mogao dobiti. Sjedio je na stražnjoj palubi vježbajući gangu, instrument nalik na citru, ne veći od njegove ruke. Stotinjak metara prema obali, pjena valova oblikovala je pojas bijele plaže; otraga je rasla prašuma i prema nebu ocrtavala su se stjenovita crna brda. Iznad glave sjala je mutno i bijelo Mi-reille, kao kroz zamršenu paučinu; lice oceana blještalo je i svijetlilo sjajem bisera. Slika je bila poznata, ali ne i dosadna kao ganga na kojoj je vježbao već dva sata, drndajući sirenske skale, stvarajući akorde, prelazeći jednostavne progresije.
Spustio je gangu i uzeo zachinko, malu zvučnu kutiju okovanu tipkama koje se sviraju desnom rukom. Pritisak na tipke tjerao je zrak kroz trske u samim tipkama, stvarajući tonove kao kod harmonike. Thissell odsvira desetak brzih skala bez mnogo grešaka.
Od šest instrumenata koje je namjeravao naučiti svirati, zachinko se pokazao najmanje neposlušan (naravno, osim hymerkina, klopoćućeg, drndajućeg, kuckajućeg predmeta od drveta i kamena koji se koristi samo za robove).
Thissell je vježbao još deset minuta i odložio zachinko. Ispružio je ruke i savio prste. Od dolaska svaki je budan trenutak bio posvećen instrumentima: hymerkinu, gangi, zachinku, kivu, strapanu, gomapardu. Uvježbavao je skale u devetnaest ključeva i četiri stare ljestvice, akorde bez broja, intervale nezamislive na domovinskim planetima. Triliranja, arpeđa, gutanja; kliktavi stopovi i nazalizacija; prigušivanje i uvećavanje polutonova; vibrata i vučji tonovi; ispupčenja i udu-bljenja. Vježbao je upornom, smrtnom revnošću u kojoj je njegov koncept glazbe kao izvora zadovoljstva odavno bio izgubljen, Pogledavši instrumente, Thissell se odupre želji da ih svih šest zavitla u Titanic.
Ustade, prođe kroz salon za primanje, salon za večeru, kroz hodnik kraj kuhinje i iziđe na prednju palubu. Nagne se preko ograde i zaviri u ograđeni obor ispod razine mora gdje su Toby i Rex, robovi, uprezali golem-ribe za tjedni izlet do Fana, osam milja sjeverno.
Najmlađa riba, zaigrana ili nervozna, naglo je uranjala i izranjala.
Njena usiljena crna gubica izroni i Thissell osjeti čudnu mučninu gledajući je u lice: riba nije imala maske!
Thissell se nelagodno nasmije, opipavši vlastitu masku Mjesečeva moljca. Bez sumnje, navikavao se na Sirenu! Značajan nivo je postignut ako ga je golo lice ribe šokiralo!
Ribe napokon bijahu upregnute; Toby i Rex su se popeli, crvenih sjajnih tijela, a crne platnene maske prianjale su im uz lica.
Ignorirajući Thissella zatvorili su obor i digli sidro. Golem-ribe potegnu, uzde se napnu i kuća-brod krene prema sjeveru.
Vraćajući se na stražnju palubu, Thissell uzme strapan — okruglu zvučnu kutiju dvadesetak centimetara u promjeru. Četrdeset i šest žica širilo se iz središnje točke do oboda gdje su se spajale sa zvoncem ili zvučnom polugom. Trzanjem, zvončići su zvonili i šipke brujale; udaranjem, instrument se oglašavao zvonkim, zveckavim zvukom. Vješto sviran davao je ugodno reske disonance i stvarao izražajan dojam; u nevještoj ruci rezultati su bili manje sretni, pa čak nalik i na slučajnu buku. Na strapanu je Thissell bio najslabiji i zato je vježbao koncentriran cijelim putem na sjever.
Kroz određeno vrijeme kuća-brod približila se plovećem gradu.
Golem-ribe su ispregnute, kuća-brod privezana uz molo. Po doku red besposličara proučavao je i mjerio svaki dio kuće-broda, robove i samog Thissella, po sirenskom običaju Thissell, još nenaviknut na takvo detaljno ispitivanje, osjećao se uznemiren još više zbog nepokretnosti maski. Samouvjereno popravljajući svog Mjesečeva Moljca, spusti se Ijestvama na dok.
Jedan rob koji je čučao ustane, člancima prstinju dotakne crnu tkaninu na čelu i zapjeva u tri-tonskoj frazi pitanja: — Mjesečev Moljac preda mnom vjerojatno ser Edwer Thissell lično jest?
Thissell pokuca hymerkin obješen o pojas i otpjeva: —«Ja jesam Ser Thissell.»
— Počašćen sam povjerenjem — zapjeva rob. — Tri dana od zore do mraka na doku sam čekao ja; tri noći od mraka do zore na splavi ispod ovog istog doka čučao sam, slušajući korake Noćnika. I napokon opazim masku Ser Thissella.
Thissell nestrpljivo začegrta na hymerkinu: — Koja je priroda tog povjerenja?
— Poruku nosim, Ser Thissell. Vama je namijenjena.
Thissell ispruži lijevu ruku, svirajući hymerkin desnom.
— Daj mi poruku.
— Odmah, Ser Thissell.
Na poruci je bilo krupno ispisano:
HITNA VEZA! POŽURITI!
Thissell otvori kovertu. Poruku je potpisao Castel Cromartin.
Glavni šef Međudvjetskog policijskog odbora, a nakon formalnog pozdrava slijedilo je:
«APSOLUTNO HITNO izvršiti slijedeća naređenja! Na svemirskom brodu Carina Cruzeiro, odredište Fan, datum dolaska 10. siječnja UV, nalazi se poznati ubojica Haxo Angmark. Dočekati ga na dolasku odgovarajućim autoritetom, zadržati i zatvoriti tog čovjeka. Ova naređenja uspješno izvršiti. Neuspjeh neprihvatljiv.
PAŽNJA! Haxo Angmark vrlo je opasan. Ubiti ga bez oklijevanja u slučaju ikakva otpora.»
Thissell zaprepašteno prouči poruku. Dolazeći na Fan kao konzularni predstavnik nije očekivao ništa ovakvog; nije osjećao naklonosti ni sposobnosti da se bavi opasnim ubojicom. Zamišljeno protrlja čupavi sivi obraz svoje maske. Situacija nije izgledala potpuno beznadna; Esteban Rolver, direktor svemirske luke, bez sumnje će pomoći, a možda i dati vod robova.
S više nade, Thissell ponovo pročita poruku. Deseti siječnja univerzalnog vremena. Pogleda u konverzijski kalendar. Danas je četrdeseti dan Doba gorkog nektara — Thissell povuče prst niz kolonu i stane. Deseti siječnja. Danas.
Udaljena grmljavina privuče mu pažnju. Iz magle se spuštao mutan oblik; orbitalni taksi se vraćao iz susreta sa Carina Cruzeirom.
Thissell ponovo pročita poruku, podigne glavu i zagleda se u brod koji se spuštao. Na njemu bi trebao biti Haxo Angmark. Za pet minuta stat će na tlo Sirene. Formalnosti prizemljenja zadržat će ga još kojih dvadeset minuta. Plato za prizemljenje nalazio se otprilike milju i po udaljen, povezan s Fanom putem koji je vijugao kroz brežuljke.
Thissell se okrene robu. — Kada je stigla poruka? Rob se nagne naprijed ne shvaćajući. Thissell prepravi pitanje, pjevajući uz lupetanje hymerkina: — Poruka ova: koliko dugo uživao si u čuvanju njenu?
Rob otpjeva: — Duge sam dane čekao na molu, vraćajući se na splav sa znacima mraka. Moje je bdjenje nagrađeno sada, ja vidim Ser Thissella.
Thissell se okrene i razljućen krene uz dok. Nesposobni, neefikasni Sirenci! Zašto mu nisu predali poruku na kuću-brod?
Dvadeset pet minuta — sada već dvadeset dvije…
Thissell zastane na šetalištu, pogleda desno i lijevo, nadajući se čudu: da se bar pojavi nekakav zračni prijevoz i da ga brzo prebaci do svemirske luke, gdje bi sa Rolverovom pomoći još mogao zadržati Haxo Angmarka. Ili, što bi bilo još bolje, možda ga zatekne druga poruka koja poništava prvu. Nešto, bilo što… Ali na Sireni nije bilo zračnog prijevoza i nikakva druga poruka nije mogla stići. Na kraju šetališta dizao se bijedan red stalnih zgrada od kamena i željeza, tako osiguranih od pokušaja Noćnika. Konjušar se nalazio u jednoj od zgrada i dok je Thissell gledao, izjaše na gušterolikoj jahaćoj životinji čovjek s prekrasnom maskom od bisera i srebra.
Thissell skoči. Još je bilo vremena; uz malo sreće još može presresti Haxo Angmarka. Požuri preko šetališta.
Ispred niza pregradaka stajao je konjušar, brižno pregledajući životinje, povremeno lašteći ljusku ili tjerajući kukca. Bilo je pet životinja u izvrsnom stanju, svaka visine do čovjekovih ramena, masivnih nogu, zbijenih tijela, teških klinastih glava. Sa prednjih očnjaka, koji su bili umjetno produženi i zaokruženi u gotovo pun krug visili su zlatni prsteni; ljuske svake životinje bile su obojene u obliku rombova: tamnoljubičastih i zelenih, narančastih i crnih, smeđih i ružičastih, žutih i srebrnih.
Thissell se zadihan zaustavi pred konjušarom. Posegne za kivom i zastane, oklijevajući. Može li se ovo smatrati slučajnim osobnim susretom? Možda treba upotrebiti zachinko? Ali izražavanje njegovih potreba teško da zahtijeva formalni pristup. Onda je ipak bolji kiv[1]. Udario je akord, ali greškom je zasvirao gangu. Ispod maske Thissell se nasmiješi ispričavajući; njegov odnos s konjušarem nikako nije bio osnovan na intimnosti. Nadao se da je konjušar dobroćudne prirode, a u svakom slučaju hitnost situacije nije dopuštala vremena za izbor potpuno prigodnog instrumenta. Udario je drugi akord i izražavajući zadihanost, uzbuđenost i pomanjkanje vještine, zapjeva pitanje: — Ser Konjušaru, imam hitnu potrebu za brzom životinjom. Dopustite da izaberem jednu iz vašeg stada.
Konjušar se nosio masku znatno složenu, koju Thissell nije uspio razaznati: tvorevinu od smeđe lakirane tkanine, naborane sive kože i visoko na čelu dvije velike zelene i grimizne kugle sitnih okanaca kao oči u kukaca. Dugo je promatrao Thissella i onda prilično razmetljivo odabere svoj stimic[2] i odsvira sjajnu progresiju triliranja i krugova čiju važnost Thissell nije shvatio. Konjušar zapjeva: — Ser Mjesečev Moljče, bojim se da pastusi moji pogodni nisu osobi važnosti vaše.
Thissell iskreno udari u gangu. — Nikako; pogodno svi izgledaju. U žurbi sam velikoj i rado ću prihvatiti bilo kojeg iz grupe.
Konjušar odsvira krhak spuštajući krešendo: — Ser Mjesečev Moljče — pjevao je — pastusi bolesni i prljavi jesu. Polaskan sam da vrijednim ih smatrate za potrebe vaše. Prihvatiti zaslužnost koju mi nudite ja ne mogu. I — promijenivši instrumente, zasvira hladan cilik na krodatchu — ne uspijevam prepoznati pobratima i suradnika koji me oslovljava tako prisno svojom gangom.
Značenje je bilo jasno. Thissell neće dobiti životinju. Okrene se i potrči prema platou za spuštanje. Iza njega odjekne čegrtanje konjušareva hyrnerkina — Thissell nije zastao da otkrije da li je bilo namijenjeno konjušarevim robovima ili njemu.
Prethodni konzularni predstavnik domovinskih planeta na Sireni bio je ubijen u Zundaru. Maskiran kao Ubojica iz kičme pristupio je djevojci u maski Noćnog Stava i zbog tog kršenja pravila vladanja odmah su ga glave lišili Crveni Polubog, Sunčev Vilenjak i Čarobni Obad. Edwar Thissell, koji tek što je diplomirao na Institutu, naimenovan je njegovim nasljednikom i data su mu tri dana da se pripremi. Uobičajeno kontemplativne, čak i oprezne naravi, Thissell je ovo imenovanje smatrao izazovom. Naučio je sirenski jezik subcerebralnom tehnikom i našao ga jednostavnim. Tada je u časopisu svemirske antropologije pročitao: Glazbenih povlači po strunama noktom ili ih udara vrhovima prstiju da proizvede razne tihe formalne zvuke. Krodatch[3] se koristi i kao instrument za vrijeđanje.
«Stanovništvo Titanskog obalnog pojasa krajnje je individualističko, vjerojatno kao posljedica bogate okoline koja ne nagrađuje skupno djelovanje. Jezik, kao odraz ove crte, izražava raspoloženje pojedinca, njegov emocionalni stav prema određenoj situaciji. Činjenična informacija smatra se sekundarno važnom. Što više, jezik se pjeva, karakteristično uz pratnju malog instrumenta. Rezultat je velika poteškoća u dobivanju činjenica od stanovnika Fana ili zabranjenog grada Zundara. Čovjeka će obasuti elegantnim arijama i demonstriranjem zapanjujuće vještine na jednom od brojnih muzičkih instrumenata. Posjetilac tog fascinirajućeg svijeta zbog toga mora naučiti izražavati se u skladu s lokalnim običajem ako ne želi da prema njemu postupaju s potpunim prezirom.»