125143.fb2 Napevi daleke Zemlje - читать онлайн бесплатно полную версию книги . Страница 3

Napevi daleke Zemlje - читать онлайн бесплатно полную версию книги . Страница 3

Teško je bilo poverovati da je samo pedeset članova posade zvezdanog broda probuđeno, kao i da se čak ni polovina njih nijednom nije spustila na Talasu. Izgledalo je da se nalaze posvuda, obično u malim grupama od po dvojice ili trojice; hitro su hodali, obavljajući tajanstvene poslove, ili se vozili na malim, antigravitacionim skuterima koji su lebdeli nekoliko stopa iznad tla i kretali se tako bešumno da je život u selu najednom postao prilično opasan. Iako su im upućeni ozbiljni pozivi, posetioci još nisu uzeli udela u kulturnim i društvenim delatnostima ostrva. Objasnili su, učtivo ali odlučno, da sve dok se ne budu postarali oko bezbednosti svog broda neće imati vremena ni za šta drugo. Kasnije, svakako, ali ne sada…

I tako, Talasi nije preostalo ništa drugo do da se naoruža strpljenjem dok su Zemljani postavljali svoje uređaje, vršili izviđanja, duboko bušili u stene ostrva i preduzimali nizove opita koji kao da nisu stajali ni u kakvoj vezi sa njihovim problemom. Ponekad bi se nakratko posavetovali sa naučnicima Talase, ali su uglavnom radili na svoju ruku. Nije bila stvar u tome što su se držali neprijateljski ili po strani; radili su tako pomno i predano da gotovo da nisu bili svesni nikoga i ničega pokraj sebe.

Protekla su dva dana posle prvog susreta pre no što je Lora ponovo razgovarala sa Leonom. Viđala ga je s vremena na vreme kako hita selom, obično sa punom tašnom i odsutnim izrazom na licu, ali tada su imali prilike da izmene samo kratke osmehe. No, i to je bilo dovoljno da joj se osećanja uskomešaju, da izgubi spokoj i da zatruje vezu sa Klajdom.

Koliko joj je pamćenje dosezalo, on je bio deo njenog života; znali su za razmirice i neslaganja, ali još niko nije ugrozio njegovo mesto u njenom srcu. Kroz nekoliko meseci će se venčati — premda više nije bila sigurna u to, kao ni u bilo šta drugo.

„Zaluđenost” je bila ružna reč koja se primenjuje samo na druge ljude. Ali kako drugačije objasniti tu žudnju da bude sa jednim muškarcem koji se najednom obreo u njenom životu ni od kuda i koji će morati da ode kroz nekoliko dana ili nedelja? Nema sumnje da su sjaj i romantičnost njegovog porekla bili delimično odgovori ali to nije bilo dovoljno objašnjenje. Postojali su i drugi Zemljani zgodniji od Leona, ali je ona videla samo njega i život joj je sada izgledao prazan ako ne bi bla u njegovom društvu.

Krajem prvoga dana samo su članovi njene porodice znali za njena osećanja; krajem drugoga svi pored kojih bi prošla s razumevanjem bi se osmehivali. Bilo je nemoguće sačuvati tajnu u jednoj ovako zbijenoj i brbljivoj zajednici kao što je Zaliv palmi i ona je dobro znala da nema nikakve svrhe da se trudi oko toga.

Do njenog drugog susreta sa Leonom došlo je slučajno u meri u kojoj takve stvari uopšte mogu biti plod slučaja. Pomagala je ocu oko neke prepiske i zahteva koji su prosto preplavili sela po dolasku Zemljana i nastojala je da se malo razabere u vlastitim beleškama kada se vrata kancelarije otvoriše. Otvarala su se, doduše, tako često poslednjih nekoliko dana da ona više nije dizala pogled; njena mlađa sestra primala je stranke i u njenoj nadležnosti bili su svi posetioci. A onda je začula Leonov glas; a papiri joj se zamutiše pred očima, a beleške joj se najednom učiniše kao da su ispisane na nekom nepoznatom jeziku.

„Mogu li da vidim gradonačelnika, molim vas?”

„Razume se. Vi ste…?”

„Pomoćni inženjer Karel.”

„Odmah ću ga pozvati. Sedite, molim vas.”

Leon se umorno sruči u jednu starinsku naslonjaču koja je predstavljala najbolji komad nameštaja što ga je soba za prijem stranaka mogla ponuditi svojim retkim posetiocima i tek tada spazi da ga Lora bez reči posmatra sa drugog kraja prostorije.

Umora mu namah nestade i on skoči na noge.

„Zdravo — nisam znao da radiš ovde.”

„Živim ovde; moj otac je gradonačelnik.”

Ova pompezna vest nije na Leona ostavila naročiti utisak. On priđe do radnog stola i podiže debeli tom koji je Lora čitala u pauzama između sekretarskih obaveza.

„Sažeta istorija Zemlje”, pročita on, „od osvita civilizacije do početka međuzvezdanog letenja. I sve to na hiljadu strana! Šteta što se završava pre tri hiljade godina.”

„Nadamo se da ćete nam ažurirati stvari. Da li se mnogo toga zbilo od kada je napisana?”

„Dovoljno da se ispuni pedeset biblioteka, pretpostavljam. Ali pre no što pođemo ostavićemo vam kopije naše celokupne dokumentacije, tako da će vam istorijske knjige kasniti samo stotinu godina.”

Kružili su jedno oko drugog, izbegavajući jedinu stvar koja je bila važna. Kada se ponovo možemo sresti? Lorine misli bešumno su bubnjale, nesposobne da probiju barijeru govora. Da li mu se stvarno dopadam ili on samo vodi ljubazan razgovor?

Unutrašnja vrata se otvoriše i gradonačelnik se uz izvinjavanja pojavi iz svoje kancelarije.

„Oprostite što ste me čekali, gospodine Karel, ali na vezi sam imao predsednika — dolazi ovamo po podne. Šta mogu da učinim za vas?”

Lora se pretvarala da radi, ali kucala je jednu istu rečenicu osam puta dok je Leon saopštavao poruku kapetana broda Magelan. Nije bila nimalo pametnija kada je završio; izgledalo je da inženjeri sa zvezdane letelice žele da postave nekakve uređaje na rtu udaljenom milju od sela i da se uvere da s tim u vezi neće biti nikakvih protivljenja.

„Razume se!” reče gradonačelnik Fordajs velikodušno, svojim naročitim tonom kojim je jasno stavljao do znanja da za goste ništa nije dovoljno dobro. „Samo napred taj teren ne pripada nikome i tamo niko ne živi. Šta želite da uradite?”

„Postavićemo gravitacioni inverter, a generator za njega valja usidriti u čvrstu kamenu osnovu. Može biti malo bučno kada počne da radi, ali mislim da vam ovde u selu neće smetati. Razume se, čim budemo završili razmontiraćemo i pokupiti opremu.”

Lora je osetila divljenje prema ocu. Savršeno je dobro znala da je Leonov zahtev njemu zvučao potpuno besmisleno baš kao i njoj, ali to se ni po čemu nije moglo videti.

„Savršeno je u redu — drago nam je što vam možemo biti od neke pomoći. Da li biste kazali kapetanu Goldu da predsednik dolazi u pet po podne? Poslaću moja kola po njega; prijem je u pola šest u svečanoj dvorani sela.”

Pošto se Leon zahvalio i otišao, gradonačelnik Fordajs prišao je kćeri i uzeo malu hrpu pisama koja je ona prekucavala ne odveć brižljivo.

„Baš prijatan mladić”, reče on, „ali je li odveć mudro mnogo se zagrejati za njega?”

„Ne znam o čemu govoriš.”

„Ma hajde, Lora! Uostalom, otac sam ti, a i oči me još dobro služe.”

„On se”, šmrk, „ni najmanje ne zanima za mene.”

„A ti za njega?”

„Ne znam. Oh, tata, tako sam nesrećna!”

Gradonačelnik Fordajs nije bio hrabar čovek, tako da je postojala samo jedna stvar koju je mogao učiniti. Pružio joj je svoju maramicu i brže-bolje se povukao u kancelariju.

Bio je to najteži problem sa kojim se Klajd suočio u životu, a nije bilo nikakvih presedana po kojima bi se ravnao. Lora je pripadala njemu — svi su to znali. Da mu je takmac bio neki drugi meštanin ili neko sa nekog drugog kraja Talase, tačno bi znao šta mu valja činiti. Ali zakoni gostoprimstva, a ponajpre njegovo urođeno zaziranje od svega sa Zemlje, sprečavali su ga da ljubazno zamoli Leona da se okrene na drugu stranu. To ne bi bilo prvi put da se ovo dogodilo, a u ranijim navratima nije se suočio ni sa kakvim poteškoćama. Ponajpre stoga što je Klajd bio visok preko šest stopa, skladno razvijen i nije imao nimalo suvišnog sala, iako je bio težak čitavih sto devedeset funti.

Tokom dugih sati na moru, kada nije imao ništa drugo da radi do da se nosi sa vlastitim mislima, Klajd se zabavljao idejom o kratkom, oštrom okršaju sa Leonom. Sukob bi bio veoma kratak; iako Leon nije bio mršav kao većina Zemljana, odlikovao se njihovim bledim, isposničkim izgledom i očigledno nije bio ravnopravan protivnik nekome ko je vodio život pun fizičkih aktivnosti. U tome je i bila nevolja — dvoboj ne bi bio pošten. Klajd je dobro znao da bi izazvao gnev javnosti ako bi se uhvatio ukoštac sa Leonom, ma koliko razlozi tog sukoba bili opravdani.

A koliko su, zapravo, bili opravdani? Bio je to veliki problem koji je mučio Klajda, baš kao što je morio i mnogo milijardi muškaraca pre njega. Izgledalo je da je Leon sada praktično član porodice; svaki put kada bi pozvao gradonačelnikovu kuću, Zemljanin kao da se nalazio tamo pod ovim ili onim izgovorom. Ljubomora je bila osećanje koje ranije nije zadavalo glavobolja Klajdu, a njemu se nimalo nisu dopadali njeni simptomi.

Još je bio silno besan zbog plesa. Bio je to najznačajniji društveni događaj godinama unazad; štaviše, malo je verovatno da će se Zalivu palmi ikada u budućnosti ponovo ukazati jedna takva prilika.

Imati predsednika Talase, polovinu veća i pedeset posetilaca sa Zemlje u selu u istom trenutku bilo je nešto što se teško moglo ponovo zbiti sa ove strane večnosti.

I pored krupnoće i nezgrapnosti Klajd je bio dobar igrač, naročito kada mu je partnerka bila Lora. Ali te noći malo je imao prilike da to pokaže, Leon je bio odveć zauzet pokazivanjem najnovijih plesova sa Zemlje najnovijih, naime, ukoliko pređete preko činjenice da su tamo već stotinu godina bili izvan mode — osim ako se nisu vratili u međuvremenu i ponovo postali modni hit. Prema Klajdovom mišljenju, Leonova tehnika bila je sasvim skromna, a i igre ružne; zanimanje koje je Lora pokazala za njih izgledalo mu je krajnje smešno.

Postupio je dovoljno budalasto da joj to kaže kada mu se ukazala prilika; i to je bio poslednji ples koji je odigrao sa Lorom te večeri. Što se nje tiče posle toga njega kao da uopšte i nije bilo tamo. Klajd je izdržao bojkot koliko je mogao, a onda je otišao do bara sa jednom pomišlju u glavi. Brzo je prionuo na nju a tek kada je nevoljno došao k sebi narednog jutra shvatio je šta je propustio.

Ples se rano završio; usledio je kratak predsednikov govor treći te večeri u kome je on predstavio zapovednika zvezdanog broda i obećao jedno malo iznenađenje. Kapetan Gold takođe je bio kratak; bio je to čovek koji se očigledno bolje snalazio u izdavanju naređenja nego u držanju govora:

„Prijatelji”, poče on, „poznato vam je zbog čega smo ovde i mislim da ne moram da kažem koliko cenimo vaše gostoprimstvo i vašu ljubaznost. Nikada vas nećemo zaboraviti i jedino nam je žao što nećemo imati dovoljno vremena da se bolje upoznamo sa ovim prelepim ostrvom i njegovim žiteljima. Nadam se da ćete nam oprostiti svaku prividnu neuljudnost, ali opravka broda i bezbednost naših sadruga stalno su nam najpreči na pameti.

Posmatrano na duge staze, nevolja koja nas je dovela ovamo može se za obe zajednice pokazati kao srećna okolnost. Boravak ovde ostaće nam u najlepšem sećanju i predstavljaće pravo nadahnuće za nas. Ono što smo videli ovde za nas je dobar nauk. Kada bismo sama uspeli da svet što nas čeka na kraju našeg putovanja učinimo podjednako pogodnim domom za čoveka kao što je to Talasa.

Pre no što nastavimo putovanje biće nam i dužnost i zadovoljstvo da vas opskrbimo svim raspoloživim arhivskim materijalom koji će vam pomoći da premostite bezdan koji zjapi od vašeg poslednjeg kontakta sa Zemljom. Sutra ćemo pozvati vaše naučnike i istoričare na naš brod kako bi mogli da prekopiraju sve trake sa informacijama koje požele. Uzdamo se da ćemo vam na taj način ostaviti legat koji će obogatiti vaš svet tokom mnogo potonjih pokolenja. To je najmanje što možemo da učinimo.

Ali večeras nauka i storija mogu da čekaju, jer imamo i druga blaga. Zemlja nije dokoličila tokom stoleća od kada su vaši preci otišli. Poslušajte sada jedan deo našeg zajedničkog nasleđa koji ćemo ostaviti na Talasi kada krenemo.”

Svetla se prituliše; muzika poče. Niko ko je bio prisutan nikada neće zaboraviti taj trenutak; u transu čuđenja Lora je slušala ono što su ljudi napisali u zvucima tokom stoleća razdvojenosti. Vreme nije ništa značilo; nije bila čak ni svesna Leona koji je stajao pored nje, držeći je za ruku, dok je muzika proticala kraj njih.

Bile su to stvari koje ona nikada nije upoznala, stvari koje su pripadale Zemlji i jedino Zemlji. Sporo odzvanjanje moćnih zvona koje se dizalo poput nevidljivog dima sa tornjeva stare katedrale; poj strpljivih brodara, na hiljadu jezika sada zauvek izgubljenih, dok veslaju kući spram nadolazeće plime u sam smiraj dana; pesme vojski što marširaju u bitke koje su u međuvremenu postale lišene svakog bola i zla; izmešani žamor deset miliona glasova dok se čovekovi najveći gradovi bude u susret zori; hladan ples polarne svetlosti povrh beskrajnih mora leda; grmljavina moćnih motora koji se uspinju drumovima za zvezde. Sve je to čula u muzici i pesmama koji su izronili iz noći u napevima daleke Zemlje koji su do nje stigli preko mnogih svetlosnih godina…

Kristalno bistar sopran, koji je ponirao i uzletao poput kakve ptice na samom rubu čujnosti, pevao je tugovanku bez reči koja je dirala pravo u srce. Bila je to naricaljka za sve ljubavi izgubljene u samotnosti svemira, za prijatelje i domove koji više ne mogu biti viđeni i konačno moraju da iščile iz sećanja. Bila je to pesma za sve izgnanike i ona je podjednako jasno govorila kako onima koje je od Zemlje razdvajalo deset pokolenja tako i putnicima kojima su njena polja i gradovi izgledali udaljeni tek nekoliko nedelja.